04.11.202220:00Zagrebačko kazalište mladih
03.11.202220:00Zagrebačko kazalište mladih
Odigrano

Mi smo priroda; vršci naših prstiju upereni su prema portalima duhovnosti, prema netjelesnom, prema beskonačnom.
Mi smo kolektivno tijelo, drevno tijelo, nebesko tijelo.
Mi smo propusni. Vječno u nastajanju.
Mi jesmo.

Sad smo zajedno, stvaramo novi kod, kriptičan, spontan i apsolutno nužan. Vječni pokret i povezujuću energiju koja oscilira, raste i pada, širi se i sužava, teče, zavija, sudara se.

Znanstveni podaci postali su katalizatori za širenje mašte u poetska područja. Moderna znanost govori nam o izvanrednom rasponu međusobnih odnosa. Sad je više no ikad jasno da smo dio cjeline. Ne možemo zanemariti činjenicu da je more oko nas isto kao mi i da dijelimo zajedničke temelje. Barem dok postojimo Mi.

Laura Arís Álvarez


Ljudsko postojanje na Zemlji od početka je do kraja obilježeno paradoksom. Živimo kao da ćemo tu biti vječno, uz bok činjenici o neumitnosti smrti. Svatko od nas jedinstven je i neponovljiv, a opet, dio smo nedjeljive cjeline. Što više znamo, svjesniji smo koliko malo znamo. Istinska sloboda zahtijeva disciplinu. Rađamo djecu znajući da ona ulaze u svijet pun prijetnji po život. Najveći pad može nam donijeti najveći uzlet. Zavjetovani gravitaciji, stremimo visinama.

Paradoks je i jedan od osnovnih zakona prirode. Nije li proljetno buđenje i bujanje najveće čudo kojem svake godine iznova svjedočimo? Jer, kako je moguće da jedna tanušna, nježna vlat trave probije zemlju, okamenjenu od zime i hladnoće, zgusnutu do betonske čvrstine? I to uvis, prkoseći gravitaciji. Nešto tako tanano da uvijek iznova svlada naizgled nemjerljivo tvrđu tvar? Doista čudo. No, kakav je ishod tog veličanstvenog pothvata? Vlat trave krhka je
i ranjiva pri svakom nasilnijem vanjskom djelovanju. Njen život može biti prekinut u bilo kojem trenutku.

Paradoks je u osnovi svakog postojanja.

Otud GEOMETRIJA DAHA. Naizgled nespojivi pojmovi, a istodobno temeljni elementi života. Geometrija se nalazi u svemu: počev od svjetlosti, preko flore i faune, do naše anatomije i svemira samog. Dah je izvor svega živog; prana, energija životvornosti.

Tijela u pokretu u svakom su trenutku očitavanje tog paradoksa, hranjena dahom i u neprestanom uspostavljanju konstelacija: tijek vode, gibanje zraka, vibriranje zemlje, rastakanje svjetlosti, kruženje planeta. Protok energije u nebrojenim oblicima.

Poput svake zajednice, tijela u pokretu uvijek i iznova uče kako biti svoj i biti skupa. Pronicanje u tajnu fraktala, ideju da svaka najsitnija čestica ima ista svojstva kao najveća cjelina. I nadalje: tijela u pokretu su uvijek i iznova mogućnost sinergije – stvaranja vrijednosti veće od ukupnog zbroja pojedinačnih elemenata.

Tijela u pokretu su poput mandale od pijeska. Na točki sinergije, ostvarivanja više vrijednosti, rasipa/ju se i nastavlja/ju putovanje ka novom sinergijskom spoju. Ono što ostaje jest u oku i sjećanju promatrača, neminovno promijenjenog doživljenim. 

Katarina Pejović