18.07.201920:00Verein Tanztheater und Bühnenwerkstatt Graz
Odigrano

O predstavi

Nakon inscenacije drame Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa, koja je funkcionirala kao osnova za kreiranje prvog rada iz ciklusa Staging a Play, u drugom radu iz tog ciklusa koreograf i redatelj Matija Ferlin posvetio se jednoj od Molièreovih “klasičnih” komedija. Iako Ferlin već potpisuje nekoliko radova koji uključuju neki oblik izvedbenog teksta (Samice, Istovremeno drugi, Mi smo kraljevi a ne ljudi, Sad Sam Lucky), u ovom se ciklusu autor prvi put suočava s kanonskim djelima dramske umjetnosti.

Naravno, u skladu sa specifičnom poetikom koju je Ferlin dosad razvio u svom radu na drugim projektima, modus njihove inscenacije u okviru serije Staging a Play dovodi pod znak pitanja same temelje na kojima se koncept inscenacije u dramskom diskursu interpretira. Konkretnije, to u ovom slučaju podrazumijeva prenošenje dramskog predloška iz tekstualne u koreografsku domenu. Još konkretnije, verbalne replike zamijenjene su ovdje fizičkim vokabularom, a dramski se tekst, umjesto kao tekstualni predložak, koristi kao slojevita koreografska partitura.

Ferlin na sceni tako kreira prostor igre u kojem je suspendiran tradicionalni modalitet tumačenja Molièreova komada na temelju onoga što je izgovoreno, u kojem je narativu oduzeto “vlasništvo” nad izvedbom. Umjesto toga, tijelo preuzima sredstvo manifestacije konkretnog značenja koje je upisano u pojedinu repliku, no pritom ne pokušava dosegnuti ni istu razinu ni istu vrstu prijenosa sadržaja komunikacije.

Kako se navodi u eksplikaciji izvedbe Staging a Play: The Glass Menagerie, to znači da: “dramska radnja upisana u situacije, iskaze i odnose dramskih lica, ovdje izlazi van okvira svojega sinopsisa kao nositelja dramske dinamike i događa se u neoznačenom i apstraktnom prostoru transponiranja govornog koda u koreografski.

Sukob je iz prostora dramskog pomaknut u prostor scenskog, u široko polje pregovora između govora i pokreta”. Drugim riječima, tjelesni pokret postaje ovdje ne samo dominantan nego i ekskluzivan modus komunikacije. Naravno, tim pomicanjem izvedbene građe iz dramskog u koreografsko polje anulira se potencijal za eksploataciju specifičnog interpretativnog sloja koji verbalna komunikacija, a s njom i dramsko kazalište, uključuje te se tako mijenja i sama priroda čitavog interpretativnog aparata u kojem se dominacija slušne percepcije umanjuje u korist one vidne.

Likovi tako umjesto vlastitog jezika i riječi postaju vlastita tijela i pokreti, a odnosi među njima prestaju biti primarno posredovani govorom i počinju se odvijati u domeni izvedbenog, dok upornost njihovih pogleda kao da inzistira na uspostavljanju tog novog režima gledanja.

Iako navedena inverzija neizbježno vrijedi u velikom broju radova, u ovom projektu perspektiva ishodišnog dramskog teksta pridaje njegovu tumačenju neke nove, zanimljive konotacije. Jer ovdje je u početku ipak bila riječ, ali ona je potom transformirana u pokret, a rečenica je već postala ples.

Zadržavajući čitavo vrijeme izvedbe svih devetoro likova, svih devetoro izvođača, koji plešu tijekom svih pet činova, odnosno trideset i sedam prizora, Ferlin je kreirao kompleksni izvedbeni aparat u kojem su tijela u prostoru jedini nositelji narativa, koji za vrijeme izvedbe neprestano premješta između pokušaja dekonstrukcije i pokušaja rekonstrukcije.

Tjelesna ekspresivnost pritom ne slijedi dramske konvencije, nego nastaje iz konceptualna tretiranja pokreta koji titra na granici ilustrativnog i apstraktnog, opetovano demonstrirajući mogućnosti njezina proširivanja. Izbjegavanje doslovnosti gestikulacije, uz neprestano aludiranje na nju, omogućuje stvaranje suptilne koreografije značenja čiji registri nikada nisu strogo fiksirani, a kojoj se pridružuje i paralelna orkestracija prisutnosti čitavog plesačkog ansambla koji ni u jednom trenu ne napušta pozornicu.

Angažirajući sofisticirani koreografski mehanizam koji je razvijao i u prethodnim plesnim projektima, Ferlin ga u ovom projektu mjestimice sudara s koncizno razrađenim koreografijama koje, zajedno s gotovo konstruktivističkim kostimima, dramskom predlošku pridaju novi sloj začudnosti te tako otvaraju dodatne mogućnosti njegove inscenacije i interpretacije.