Blink

"Nalazim se u nazočnosti slika, u najneodređenijem smislu te riječi. Slika koje opažam kada su moja osjetila otvorena ka njima, a ne zamjećujem kada su zatvorena..."
Henri Bergson u Materiji i memoriji

Ova kreacija je dio niza Running times, ciklusa radova na temu vremena, započetog 2007. godine u različitim formama i formatima koreografijom Road Along Untitled Moments, predstavom za jednog izvođača kreiranom na rezidenciji u Xing/Raum-u u Bologni. Ciklus se nastavio radom na projektu Zagrebačkog plesnog ansambla: Blink (2008), nakon kojega slijedi One shared (dreamed) object, francusko-njemačka koprodukcija u 2009. godini, da nabrojim samo neke projekte.

Posebnost ciklusa Running times jest reakcija na stalno mijenjanje zemljopisnog konteksta, te inzistiranje na logici razmjene i suradnje.
Blink je nastao u sedam tjedana, što je relativno kratko vremensko razdoblje, no prihvatili smo ga kao izazov. Rad odražava susret mog pristupa radu i plesača Zagrebačkog plesnog ansambla, sa kojima nikad ranije nisam surađivala.

Krenula sam od pojma slike iz prvog poglavlja Materije i memorije Henrija Bergsona i pokušala aktivirati i oblikovati definiciju slike u specifičnom formatu koji nam nudi prostor kazališta. Po Bergsonu: slika = kretanje = materija.

Usredotočila sam se na invenciju jednostavnih radnji koje se mogu izvršiti u kazalištu, koristeći rekvizitu koju smo zatekli na licu mjesta tijekom našeg boravka u ZekaeM-u.
"Akcije bi trebale biti polazište", rečenica je koja je nama bila polazište. Činjenica da se sva ta djela događaju istodobno, a ne jedno za drugim od najveće je važnosti za mene. Bio je to način da se približim začudnom i teoretskom Bergsonovom svemiru slika i da osjetim stalni protok vremena, drugim riječima: trajanje.
Blink (treptaj) ili otvaranje i zatvaranje očiju zahtijeva specifičan odnos i interakciju plesača i publike.

Martine Pisani

Blink je koreografski esej koji za svoju temu uzima bilo kakav pokret u relaciji s pitanjem vremena.
Krećući od Bergsonove ideje da se pokret i vrijeme mogu iskusiti i vidjeti, ali nikada reprezentirati, usredotočili smo se na ideju tijela: pokušali smo otvoriti pitanja nazočnosti samog tijela u prostoru, njegove transformacije, povezanosti s drugim objektima i tijelima, ili šutnje koja ga približava objektu.

S Blinkom postavljamo gledatelja u poziciju oka kamere. Tijekom predstave nastojali smo preispitati gledateljevu ideju o tijelu koje se prezentira, nameće pogledu. Svakodnevne, jednostavne geste plesača prepuštaju se ekstremnoj multiplikaciji. Blink smješta realnost pokreta izvan tijela, naglašavajući njegovu mogućnost da se kreće, gleda, iscrpi vlastitu gestu ili nestane.

Pokret je neobično simplificiran, no svojom multiplikacijom i nelogičnim prijelazima s jednog plesača na drugog tjera na promišljanje plesnih zadataka, nudeći pritom iskustvo trajanja.
Nemogućnost identifikacije same logike kretnji povratno afirmira potencijalitet tjelesnih transformacija. Ona mijenja našu predodžbu o vremenu i prostoru izvedbe. Koregrafska ideja obilježena je neprestanim gomilanjem gesti što rezultira suptilnom transformacijom gledateljeve percepcije. Udaljujemo se od uobičajenog poimanja, ka prostorima sna i vizije.
Saša Božić

Usporavanje vremena i oslobađanje osjetila

Zagrebački plesni ansambl i Compagnie Martine Pisani: Blink, koncept i koreografija Martine Pisani
Nakon gostovanja na dva, uz Tjedan suvremenoga plesa, najznačajnija plesna događanja u Hrvatskoj, Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu te na Platformi mladih koreografa, s predstavom Sans (Bez), Martine Pisani napravila je predstavu s hrvatskim plesačima u produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla, koji se nakon autorske uspješnice vlastite umjetničke ravnateljice vraća suradnji sa stranim gostujućim koreografima. Blink je premijerno izveden 9. studenog u ZeKaeM-u nakon samo sedam tjedana proba što je bilo dovoljno da Pisani iskusi i ne tako sjajne podstanarske uvjete u kojima svakodnevno egzistira hrvatski umjetnički ples.

Gledateljima koji su vidjeli Sans, odmah je poznat rukopis Martine Pisani, scena potpuno očišćena od dekora i dizajna svjetla (Aleksandar Čavlek), minimalizam zvuka (Damir Šimunović), svakodnevan kostim i udobna odjeća (Emina Tataragić) u stilu judsonovskih tenisica što sve čini nasljeđe autorice preneseno iz suradnje s velikanima suvremenog plesa poput Yvonne Rainer ili Davida Gordona, utemeljitelja takozvanog pješačakog plesa. Boravak i rad u Hrvatskoj zapravo čine dio ciklusa Pisanijeve nazvanog Running Times započetog protekle godine, a koji se realizira u različitim zemljopisnim kontekstima, ali s jednakom preokupacijom, temom vremena.

Blink (treptaj) nema vidljiva razvoja unutrašnje strukture jer se sastoji od niza naizgled slučajnih situacija u susretu plesača s mnoštvom predmeta koji ih okružuju. Naime, predstava počinje tako što izvođači jure uokolo pozornice, ulazeći i izlazeći kroz sva dostupna vrata, i unoseći u do tada pust i ogoljen prostor izvedbe hrpu različitih predmeta, stvorivši tako nagomilanu pomičnu scenografiju čije su sastavnice osnovni impuls za daljnji razvoj predstave. Osim toga samog početka, jedini je još izdvojeni dio predstave priča kojom nam jedna od izvođačica pokušava riječima opisati što ćemo vidjeti i koje su promjene tijekom rada unesene, demonstrirajući neuspjeh verbalne reprezentacije pokreta i vremena.

Sve nakon toga jedna je duga scena u kojoj se pred publikom izvođači igraju s mnoštvom predmeta, od pokretnog stubišta, kante za smeće, ostataka kulisa iz drugih predstava, jastučića, užeta, metle, a do kraja predstave uspijevaju čak sredstvom za čišćenje oprati i veći dio parketa pozornice. Svaki izvođač iscrpljuje do kraja predmet koji mu nameće specifične načine kretanja, da bi se oni mnogobrojnim ponavljanjem mnogostruko modificirali i minijaturnim pomacima bitno promijenili našu percepciju ili i najmanje značenje koje im neizbježno namećemo. Sve se radnje na sceni odvijaju simultano, a često akcija jednoga izvođača biva impulsom za cijeli val kojeg slijede ostali, rezultirajući mnogim zanimljivim situacijama gdje su posebno izražajni Sara Barbieri i Marko Jastrevski. Ostali su izvođači Darija Doždor, Zrinka Lukčec, Maja Marjančić, Andreja Široki i Ognjen Vučinić. Naslov predstave inspiriran je temeljnim repetirajućim motivom, neuobičajeno naglašenim treptanjem izvođača čija je namjera upozoriti na protok vremena. Dramaturg je Saša Božić.

Pisani je kao nadahnuće za ovu predstavu uzela ideje francuskog filozofa Henria Bergsona iz djela Materija i sjećanje koje pomoću pojma slike pokušava objasniti kako možemo dokučiti bit neke tvari, izbjegavajući svijest, a upošljavajući intuiciju. Prema Bergsonu materija se rastvara oko nebrojenih vibracija, povezanih u neprekinutom kontinuitetu, putujući u svim smjerovima poput drhtaja. Najbliže smo poimanju materije kada se povežemo s njezinim stalnim kretanjem, jer je svako fiksiranje u sliku njezino oslabljivanje, odnosno percepcija koju Bergson još naziva nužnim siromaštvom. Upravo je to minimalno, ali neprekinuto kretanje kojem nas izlaže Martine Pisani ono što ovu predstavu čini iznimno uspješnom u usporavanju vremena, a oslobađanju gledateljevih osjetila što su vrata u novu dimenziju.

Sve kako bi nastala slika u treptaju oka

Ugledna gošća iz Francuske Martine Pisani postavila je svoju koreografsku bilješku "Blink" u sedam tjedana.
Zagreb - U nas, za izvaninstitucionalne skupine, ma koliko na programskim knjižicama isticali koprodukcijsku ulogu neke kazališne kuće, to uglavnom znači da se teško dolazi do termina za probe.
Tako je i Martina Pisani s plesačima Zagrebačkog plesnog ansambla radila u okviru "subjektivnih i objektivnih okolnosti" u Zagrebačkom kazalištu mladih. Očito će teško ići i s izvedbama, obzirom da se nakon sinoćnje premijere repriza u ZKM-u ne nazire.

No, pokazalo se da nadahnuće mogu biti čak i bešćutne čistačice, koje žele obaviti svoj posao bez obzira na to što neki tamo "izvaninstitucionalni" imaju probu.
Iskusna Pisani te je zadatosti uspješno iskoristila u svoju korist već samim time što je upravo vrijeme jedan od presudnih tvornih elemenata njezina ambicioznog ciklusa "Running times", u okviru kojeg je i nastala zagrebačka predstava.

Za "Blink", iliti treptaj, inspiracija je djelo filozofa Henrija Bergsona u kojem, kroz analizu percepcije i memorije, tumači odnos tijela i uma. I tu "uskače" Pisani, sa svojim suradnicima na pokretu Theom Kooijmanom i dramaturgiji Sašom Božićem. U "Blinku", tako, akcija - ma kako banalna i repetitivna - predstavlja ishodište trajanju, a istinska svijest o tome artikulira se kroz jedinstvo duha i tijela.

One koji su imali prilike pogledati "Sans" Martine Pisani nekako su očekivali odsutnost: radnje, glazbe, ali ne i suptilnih zvukova (D. Šimunović), kostime u maniri svakodnevne odjeće (E. Tataragić), te ogoljenu scenu, samo što su u ovom slučaju izvođači kao "rekvizite" koristili stvari usput pronađene na licu mjesta u ZKM-u (kanta za smeće, partviš, uže, stolac (za presice), kartonska kutiju...) I, prije svega, njezin osebujni koreografski rukopis karakteriziran naizgled svakodnevnim pokretom lišenim bilo kakve dopadljivosti, ili virtuoznosti.

Međutim, bilo je zanimljivo vidjeti kako su se plesači ZPA i nekolicina odabranih na audiciji - O. Vučinić, Z. Lukčec, A. Široki i S. Barbieri te D. Doždor, M. Jastrevski i M. Marjančić - izvrsno snašli u, za njih, novoj ulozi smotanih i besmislenim paralelnim (ne)radnjama posvećenih likova u prividno kaotičnoj strukturi mahnitog hodanja, karikiranih kretnji, i otvaranja i zatvaranja očiju prema publici. A sve kako bi nastala slika u treptaju oka.

Zrinka Radić

 

Inovacija je najprije bila "greška"

Uz predstavu "Blink/Treptaj" koreografkinje Martine Pisani, u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla, premijerno odigranu u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Gledajući izvođačice i izvođače Zagrebačkog plesnog ansambla stječe se dojam da im je mnogo draže i lakše napraviti predstavu koja demonstrira njihovu formalnu plesnu vještinu, negoli pristati uz djelo koje propituje konvencionalnost dobro im poznatih koreografskih krojeva. Francuska gošća Martine Pisani pokušala je, međutim, razvezati omče uvriježenih sekvenci pokreta te Zagrebački plesački ansambl u najnovijoj ZeKaeM-ovoj premijeri "odučiti" od onoga što znaju i u čemu se osjećaju sigurno i uvježbano, ujedno ih hrabreći da pokušaju u svakoj gesti za kojom posegnu pronaći mali poetski nered. Zašto nam trebaju nered, nedovršenost, pogreška, nesklad? Zato što je umjetnost izravno povezana s nepredvidljivošću i slučajnim otkrićima, a ne (samo) s vojničkim drilom.

Oslobađanje predmeta iz nepomičnosti

Polazište predstave, tvrdi programska knjižica, vezano je za Bergsonovu knjigu "Materija i memorija" (1896). Premda ni dramaturg Saša Božić ni koreografkinja Martine Pisani ne ulaze u detaljniju raspravu o Bergsonu, spominjući ga tek uzgred kao vrelo inspiracije, napomenimo da je riječ o filozofu koji je u spomenutoj knjizi zapisao da "podjednako vjeruje u realnost predmeta, koliko i u realnost duha", nastojeći ukinuti podjele među njima te paralelno ukazujući na percepciju kao osobitu vrstu selektiranja, pa i "osiromašenja" istinskog obilja slika i senzacija. Važna je i Bergsonova pohvala intuicije, u smislu iracionalnog znanja koje se ne može podvrgnuti ni logici ni razložnoj klasifikaciji.
Gledajući "Treptaj", doista imamo prilike posvjedočiti autoričinu dubokom razumijevanju Bergsona te posebno realizaciji njegove čuvene rečenice: "Ukratko, pokušajmo povezati predmete naše svakodnevne egzistencije, a zatim iz osloboditi iz nepomičnosti i prepustiti vibracijama pokreta". Plesači ulaze na pozornicu sa svih strana, dovlače sa sobom različite predmete (iz fonda kazališne rekvizite), iskušavaju ih, pokušavaju prenamijeniti (ogrnuti se starom plastičnom prostrikom kao svečanim ogrtačem; zauzeti herojske poze na sitnom drvenom postolju s kotačićima; vidjeti veslo u dugačkoj šipki; slikati po podu četkom za pranje poda itd.) ili naprosto nastoje provesti izabrane predmete pozornicom na vlastiti način, uz mnogo skokova na obje ili samo jednoj nozi te isto toliko značajnog "treptanja" očima prema publici.

Cjeđenje spužve

Problem je u tome što su ti "slučajni" predmeti katkad življi od performera: malo putujuće stepenište s plavim kotačićima djeluje autonomije od Andreje Široki, koja se odsutno smiješi prema publici i ne zna što bi započela s ponuđenom slobodom izvedbenih izbora. Pojedini plesači nude zanimljiva rješenja "oživljavanja materije", poput Darije Doždor (polijevanje pozornice vodom; sunčanje na dugom crnom zastoru), Marka Jastrevskog ("spletenog" s vlastitim konopcem), Maje Marjančić ("pripovijedanje" poklopcem koša za smeće) i Zrinke Lukčec (odbijanje da pranje poda bude zadatak čišćenja), no pri tom ovi plesači komuniciraju tako jako nelagodu da ona postaje posebni performativni potpis čitave predstave. Nabolje se snalaze Sara Barbieri i Ognjen Vučinić, oboje otpustivši otponce svoje zaigranosti te izvevši savršeno skladan duet cjeđenja spužvi te zatim brzog, sinkroniziranog, hedonističkog putovanja ruku i pjene površinom drvene pozornice.

Potraga za mogućnostima koje pruža jedan mali "treptaj" ili zatvaranje kapka (okretanje pozornosti od svijeta prema sebi) pokazalo se metodologijom kreativnosti koje se izvođači doduše pribojavaju, kao uostalom i svakog autorskog iskaza, ali mu istovremeno i strastveno teže. Šteta što je Martine Pisani dobila priliku u Hrvatskoj raditi svega jednu predstavu: njezina sposobnost da ukaže na "nespretnosti" i "nesporazume" kao izlaze iz poznatih uporišta pokreta i mišljenja; njezina hrabrost da prigrli "grešku" kao metodologiju umjetničkih otkrića, domaćem bi glumištu uistinu trebala biti terapijski prepisana.

Projekt je financijski podržan od strane Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport grada Zagreba i Ministarstva kuture Republike Hrvatske, uz potporu Francuskog kulturnog instituta, CulturesFrance i DMDTS/Aide à l’écriture chorégraphique