Rekvijem za Z. - nova plesna predstava ZPA premijerno na Tjednu suvremenog plesa
Zagrebački plesni ansambl najavljuje novu plesnu predstavu Rekvijem za Z., koja će biti premijerno izvedena u sklopu Tjedna suvremenog plesa u ZeKaeM-u, 03. lipnja u 21h, nakon čega slijedi repriza 04. lipnja u 20h.
Koncept i koreografija / Concept & choreography: Snježana Abramović Milković
Sukreatori i izvođači / Created with and performed by: Petra Chelfi, Martina Nevistić, Petra Valentić, Ognjen Vučinić, Nika Lilek, László Takács
Dramaturgija / Dramaturgy: Jasna Žmak
Glazba / Music: Uroš Petković, Antonio Vivaldi (Cum dederit, u izvedbi / performed by Philippe Jaroussky, La Grande Écurie et la Chambre du Roy)
Interaktivni video / Interactive video: Ivan Lušičić Liik
Kostimografija / Costumes: Kristina Jakovac Bangoura, Nada Došen
Oblikovanje rasvjete / Light design: Aleksandar Čavlek
Fotografija / Photography: Maja Kljaić
Grafički dizajn / Graphic design: Lana Hudina
Prijevod / Translation: Mirna Čubranić
Tonski tehničari / Sound technicians: Tomica Kraljić, Kruno Miljan
Tehničari na rasvjeti / Light technicians: Saša Bogojević, Marinko Maričić
Umjetnička voditeljica / Artistic director: Snježana Abramović Milković
Producentica / Producer: Petra Glad
Organizatorica / Coordinator: Gorana Orešković
Suradnica za odnose s javnošću / PR: Kristina Krtanjek
Produkcija / Production: Zagrebački plesni ansambl / Zagreb Dance Company
Ko-produkcija / Co-production: Zagrebačko kazalište mladih / Zagreb Youth Theatre
Uz potporu / Supported by: Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske / Zagreb City Office for Culture, Education and Sport, the Ministry of Culture of the Republic of Croatia
Premijera: 3. lipnja 2014. u 21:00, Zagrebačko kazalište mladih (ZKM)
Nova plesna predstava Zagrebačkog plesnog ansambla nastala je iz intimne potrebe koreografkinje Snježane Abramović Milković da postavljanjem prolaznosti na scenu pokuša dokučiti kako se s tom prolaznošću možemo nositi van scene, istovremeno se djelomično nastavljajući na autoričine prethodne tematske preokupacije, poznate iz njenih koreografija Interface i Ogoljeno u kojima se, između ostalog, bavila i fenomenima otuđenja u suvremenom društvu.
Raspolažući čvrstim, okretnim i, prije svega, istreniranim plesačkim tijelima, autorica ih u ovoj koreografiji postavlja u situacije u kojima su suptilno naznačeni svi oni trenuci u kojima ona nisu takva, u kojima nisu na vrhuncu, nego umjesto toga p(r)okazuju vlastite nemoći i slabosti koje su, zapravo, uvijek inherentno prisutne u svim tijelima. U neprestanom kreiranju napetosti između individualnosti i zajedništva, između potrebe za samostalnošću i potrebe za sudjelovanjem, njihova nam se tijela otkrivaju kao istovremeno vrlo moćna, ali i vrlo ranjiva, istovremeno samodostatna, ali i u potrazi za drugim tijelima. Dva plesača i četiri plesačice tako nam se predstavljaju kao bića koja svakim pokretom postaju sve krhkijima, ali koja istovremeno, zahvaljujući jedna drugima, uspijevaju pronaći novu snagu za nove pokrete.
Nastanjujući istodobno dva svijeta, svijet svakodnevice koja je ispunjena metaforičkim ludilom dnevnog ritma, te svijet u kojem je ta logika zaustavljena i zamijenjena radom na dubinskim odnosima, plesači traže odgovore na pitanja o vlastitim i tuđim nestalnostima, nestajanjima, odlascima, nemoćima... otkrivajući da ispod površina frenetičnosti postoje slojevi bliskosti do kojih se nije uvijek najlakše probiti.
Uvodeći u tu igru, osim vlastitih tijela, i jednu kameru kojom upravljaju iz ruke, plesači istovremeno propituju i načine na koje su međuljudski odnosi danas medijatizirani, postavljajući znak pitanja iznad prevladavajućih lamentacija koje pomalo simplificirano tvrde da je sve što tehnologija čini – otuđivanje. Prisutnost kamere i platna (koje je ujedno ovdje i jedina scenografija) tako ne predstavlja prisutnost stranih tijela na sceni, pukih hladnih tehnoloških objekata, već otvara perspektive za suigru između stvarnih tijela i slika tih stvarnih tijela, između pogleda onog koji snima, onih koji su snimani i onih koji sve to gledaju uživo. Uključivanje kamere u sam proces koreografiranja nedvosmisleno govori o važnosti uloge koju samo snimanje danas ima u održavanju i onih najintimnijih ljudskih odnosa, kao i o našoj rastućoj opsesiji bilježenjem vremena koje provodimo skupa, a u čijem je temelju ponekad jednostavno – briga za drugoga.
Pa iako rekvijem iz naslova sugerira svečanu strogost i morbidne note, Rekvijem za Z. nadaje se i kao emocionalna predstava ispunjena toplinom, ne samo kao misa za pokojne, već i kao poziv na promišljanje onima koji su još uvijek živi.