Ogoljeno

Ogoljeno je cjelovečernja koreografija renomirane koreografkinje Snježane Abramović Milković, u izvedbi 8 plesača, članova Zagrebačkog plesnog ansambla i gostiju.
Predstava će biti premijerno izvedena 6. listopada 2007. godine u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Svijet opere je u cijelosti fiktivan i daje mogućnost poigravanja sa stereotipovima, mitovima na kojima se temelji naša suvremenost. Svijet opere koristimo kao oruđe kojim istražujemo melodramatičan osjećaj života koji nam se svakodnevno servira kroz medije. Žanr melodrame temelji se na velikim osjećajima, snažnim emocijama, melankoličnom osjećaju gubitka, ali ujedno obećaje iznenađujuće obrate i promjene sudbine, slave i više pravde.

Ogoljeno je ozbiljan, promišljen plesni projekt koji se koristi ironizacijom suvremenih muško-ženskih odnosa kao oruđem i istodobno koristi jezik sugestije. Osam odličnih plesača uvode gledatelja u svijet krajnosti i kroz suvremeno shvaćanje života nude nam ironizirane rajeve.

Iz kritika:

Činjenica je da susret plesnih tijela i operne glazbe prolazi veoma vitalno, inovativno, katkad i podrugljivo, ali svakako eksplozivno energično, pri čemu plesači čak i izrijekom traže da ih se "ne prekida" u užitku korporalnog odgovaranja opernom prizivu Händlove, Donizettijeve i Verdijeve glazbe.

Taj zdušni plesni pristanak uz istraživanje operne pretjeranosti po mom je mišljenju zasebna kvaliteta ove duhovite i stilski zaoštreno ambivalentne predstave, zbog čega valja pohvaliti čitav angažirani ansambl: S Upravo "ogoljivanje" jedne stare umjetničke forme pokazalo je njezinu žestoku ekspresivnu moć, a ne ugaslost. A dupkom puno i burnim aplauzom prožeto gledalište Zagrebačkog kazališta mladih još je jedan dokaz da domaća publika od velikih državnih kazališnih institucija sve jasnije i glasnije zahtijeva plesni, a ne samo dramski repertoar.
Natasa Govedic: Novi list, dnevni list

Projekt Snježane Abramović Milković napad je na sveopću hiperseksualizaciju, podcrtan i pomaknut melodramatskim afektom opernog žanra. Svijet Ogoljenog u žestokim duetima i rastrčanim grupnim dijelovima doima se poput dekadentna, glamurozna partya, koji neizbježno juri prema nimalo svijetlu kraju. Tom dojmu pridonosi naglašena, kako dramaturg Saša Božić kaže "zbrka rodnih uloga... koja pokušava afirmirati oslobođenje od stereotipa koji još oblikuju naše iskustvo".

Vrlo jasan razvoj predstave dobiven je domišljenom formom, u kojoj se apstraktna koreografija redovito raspada u lascivne geste i erotske igre. Sve dublje, ali s dozom humora, ogoljujući ljudsku seksualnost, prema kraju predstave intima ostaje poražena i ponižena. Na sreću, koreografkinja se ne zadovoljava kritikom postojećeg te nakon jednosatnoga mapiranja situacije nudi transformaciju.

U tom novootvorenom prostoru, u dugom defileu na samu dnu scene, plesači se pretvaraju u neobična, ljudsko-animalna bića, anđele crnih krila i trudnice satirskih repova... Je li zaista ljudska intima nastanjena erotskim bestijarijem, pitanje je koje prelazi ovaj prostor, no iako čudovišni i nepoznati, oni su, u mirnoj i snovitoj udaljenosti, ipak manje porazni od svega što smo do tada vidjeli.
Iva Nerina Sibila: Vijenac, kulturni mjesečnik

Okosnica predstave niz je "slika" inspiriranih razdobljem baroka koje tvore izvođači spajajući apstraktan pokret s repetitivnim, često lascivnim gestama, dok se njihov pojedinačni značaj pretapa u grupne forme poopćavanja... Finalni "friz", s mobilnim elementom koji je razlamao vizualnu cjelinu "slike", ciljano se podastire publici kao najefektnija scena predstave.
Zrinka Radić: Večernji list, dnevne novine